623. godine Povelje
Političko čitanje Povelje bana Kulina kolumna preuzeta sa web stranice pokreta Praskozorje BiH
autor: Jasmin Hasanović On, bosanski ban Kulin, obečao je njemu, knezu Krvašu i svim građanima Dubrovnika, pravi prijatelj biti, od tada i dovijeka. I pravdu držati sa Njima i pravo povjerenje, dok je živ. Svi dubrovčani, koji hode kuda on vlada, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mu ko da svojom voljom kao poklon(...), izdiktirao je ove riječi svom pisaru Radoju, ban Kulin, 29. augusta 1189. godine.
No, sigurno se često i zapitamo, šta je to toliko bitno u ovome dokumentu danas, nakon 823. godine od njegovog pisanja? Kakvu nam on odaje poruku i radi čega ga danas toliko forisiramo (ili smo forsirali). Što bi skeptični i neprijatelji rekli čemu vraćanje u prošlost? Analizom samog teksta ovog dokumenta odgovorit ćemo na sva pitanja, sa političkog aspekta. On, prije svega, govori o tome kako je srednjovjekovna Bosna još krajem XII stoljeća (1189. godine) imala svoga vladara sa svojom zasebnom titulom (...ja ban bosanski Kulin...), iz čega dalje proizilazi da je Bosna u tom periodu* bila nezavisna i samostalna država, a ne Srpska ili Hrvatska, kako se to nastoji prikazati. Nadalje, završna rečenica (Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu...) govori nam također da je vladar tadašnje bosanske države imao i svoj dvor, svoju kancelariju i svoje službenike. Dakle, radi se o uređenoj upravi bosanske banovine, koja egzistira 1189. godine, što nadalje ne znači da prije bana Kulina nije bilo drugih vladara (izuzev bana Borića). Jer, slijedom logike, ali i pravne prakse, očito da se običajno pravo koje su sa sobom donijeli Slaveni u Bosnu u mnogome institucionaliziralo, pa samim tim, ono poznaje za povelje, darovnice, pisare, te je kao takvo moglo nastati i razvijati se samo iskustvom i historijskim kontinuitetom. Kako iz datog perioda nema tragova ovakve prakse među susjednim slavenskim državama, a i oni kasniji koji se pojavljuju, svojim sadržajem, oblikom i formom odstupaju od bosanske srednjovjekovne prakse i srednjovjekovnog običajnog prava, nepobitno se dokazuje nezavisnost i zasebnost bosanske države i njenog naroda od ostalih južnoslavenskih naroda oko nje. Samim tim, osim političke pozadine, ovaj dokument svjedoći i o kulturološkom i lingvističkom kontinuitetu, autohtonosti i zasebnosti Bosne i Hercegovine i njenog naroda. Vidimo dakle, kako je Povelja Kulina bana prvi južnoslavenski pisani dokument, tj. prvi dokument jednog južnoslavenskog naroda (u našem slučaju - Bošnjana) koji je pisan od njega samog - na narodnom bosanskom jeziku i nariječjem, gdje jasno uočavamo njegove oblike. Povelja nam pokazuje i pismo karakteristično i pristuno samo u srednjovjekovnoj bosanskoj državi - bosančicu (a kasnije prisutno u granicama samo onih (susjednih) država koje su teritorijalno pripadale nekadašnjoj srednjovjekovnoj bosanskoj državi.). Samim tim, sumirajući sve pobrojano, od organizacije vlasti, do jezika, apsurdan je svaki pokušaj kroatiziranja bosančice, nazivajući je hrvatskim ćirilićnim pismom, ili pak njena srbizacija. Ovdje ne smijemo zaboraviti ni njenu diplomatsko- konzularnu dimenziju, gdje ona kao prvi diplomatski dokument Bosne govori o državi sa otvorenim diplomatskim vezama prema drugim državama i to prije više od 800 godina, odnosno njenu ekonomsku dimenziju, što dokazuje o razvijenosti ekonomije i ekonomskih odnosa na nivou geografskog prostora pod upravom bosanskog bana. Isto tako, kulturološka i lingvistička posebnost povelje Kulina bana može se promatrati i sa političkog aspekta, gdje njena uloga ima mnogo veći značaj - pokazujući tako da se zasebni segmenti poput lingvistike i kulture uočljive na njoj, nisu razvijali u onom obliku u kojem su se (a to vidimo tek stoljećima nakon Povelje) razvijali u susjednim državama, davajući tako dva bitna zaključka: 1) Kako je srednjovjekovna bosanska država bila u to vrijeme nezavisna, a ne pod utjecajem, ili pak dijelom neke od susjednih država, te 2) Postojanje političke organizacije, kao i lingvističkih i kulturnih zasebnosti govori kako one nisu mogle nastati u kraćem periodu, već su plod kontinuiteta, što dovodi do zaključka kako se država koju su utemeljila Slavenska plemena razvijala pod njihovim pravno- političko- kulturno- lingvističkim obrascima zasebno (još od dolaska u VI stoljeću) od susjednih slavenskih naroda, tako potvrđujući prvu tezu, te upostavljajući dokaz o Bošnjanima kao zasebnoj slavenskoj grupi, odnosno plemenu, a ne kao tzv. "odmetnutim" Hrvatima ili pak Srbima. Radi svega navedenog, ne čudi onda zašto se ovaj dokument, po nekima, smatra i rodnim listom Bosne i Hercegovine i njene državnosti i državno nacionalnog kontinuiteta. Njegov značaj, istina, jeste nemjerljiv i predstavlja Svetu knjigu dokaza postojanja nezavisne i slobodne srednjovjekovne Bosanske dražve, no, iako je prvi pisani dokument južnoslavenskih naroda, to nipošto ne znai da postojanost Bosne kao dražve i njenog naroda poinje od 1189. godine. Naprotiv, da je moglo doći do Povelje, bila su potrebna stoljeća za razvoj prava, običajnosti i državnosti, o čemu sam u pasosu iznad i govorio. A da rušioci Bosne i Hercegovine danas njom i vladaju, govori i podatak da se još nikad niko nije vatreno zaloižo da se ovaj, rodni list, vrati u svoju rodnu zemlju. Pitati se - do kada i zašto?! Vrhbosna, 29.08.2012. |